Marin Vlahović : Pronađite sebe i svoj mir.

Za vas sem tokrat opravil razgovor s človekom izjemne moči,volje ter predvsem dobrega srca in pozitivnega odnosa do življenja in športa.

Za vas in Fight-Madness je o sebi spregovoril Marin Vlahović

Pozdrav Marine kao prvo velika hvala za tvoje vrijeme, kako je počela tvoja ljubav za sportom opčenito ?
U petom razredu osnovne škole, počeo sam trenirati hrvanje. Slavni hrvački klub Lika, nalazio se pedesetak metara od naše zgrade. Nakon nekoliko mjeseci treninga, na prvenstvu Hrvatske za mlađe i starije dječake, imao sam 7 borbi i ostvario 6 pobjeda. Neki klinci su već tada pokazivali dobru tehniku, dok sam ja hrvao na snagu. Doma sam imao štangu i svakodnevno radio zgibove. Tadašnji trener Zdravko Pekeč, rekao je da mogu postati olimpijski prvak. Toliko je vjerovao u mene. Ipak, nakon što sam skupio nekoliko medalja i diploma, prestao sam trenirati. U to vrijeme su privremeno potjerali i trenera Pekeča iz kluba, tako da sam potpuno izgubio volju, i nisam se više ugodno osjećao u tom okruženju.

Kojim borilačnim sportovima si se sve bavio do sada ?
Nešto ozbiljnije, trenirao sam jedino hrvanje. Boks sam kasnije učio i radio privatne treninge, no zbog dugogodišnjeg bavljenja sportovima snage, prije svega powerliftingom, nikada nisam dobio potrebnu mekoću. Naučio sam neke osnove a Ivica Bačurin, naš ponajbolji boksački profesionalac, znao je iz mog ograničenog arsenala, izvući ono najbolje, a to je snaga i eksplozivnost udarca. Ipak, rekao bih da je moje boksačko znanje, veoma siromašno.
Vlasnik si skoro najbržeg nokauta na našim prostorima, kakve su tvoje uspomene na meč u Sloveniji ?
Nikada se nisam ozbiljno bavio mma sportom, niti trenirao u nekom klubu. To su bile neke moje, ajmo reći fiks ideje i entuzijazam, želja za dokazivanjem. Zbog fizičkih predispozicija, vjerujem da sam mogao iznenaditi svakoga, ali i izgubiti od daleko slabijeg protivnika. Što se tiče meča protiv Jure Vušnika, tu se radilo o dobroj pripremi, za koju je zaslužan Ivica Bačurin, koji me tada trenirao. Kako je isplanirao, tako se i dogodilo. Imao sam 92-93 kilograma, a Vušnik 195 cm i oko 135 kg. Vušnik je bio bivši judaš, osvajač brojnih medalja i treći na svjetskom prvenstvu u Combat Sambu. Trenirao je čak i sa slavnim Fedorom. Objektivno, šansa je bila jedino u kontri, tzv. swingu nakon prethodnog cimanja, tzv. klackalice. Plan je bio da se to dogodi u kasnijoj fazi meča, no Vušnik je krenuo odmah agresivno i neoprezno, tako da se prilika stvorila na samom početku.
Znamo ,da su sportovi jako slabo zastupljeni i potpomognuti od državnih institucija pa i medija bar kod nas u Sloveniji .Kako je kod vas ?
Iskreno, ne bih se upuštao u neke analize, jer dugo nisam u tim vodama. Koliko pratim, sve se svodi na privatne inicijative i projekte ljudi koji vole ovaj sport.

12755150_819283528218478_359087193_o
Ako se sada osvrneš natrag dali bi i šta mijenjao u svom sportskom životu ?
Meni je sport oduvijek bio platforma za dokazivanje i zato sam često mijenjao sportove i tražio nove izazove. Neke sportove sam iskreno zavolio, dok su mi drugi bili samo testovi, na koje sam se gotovo prisiljavao. Kad bih mogao vratiti vrijeme, ozbiljnije bih ulazio u mma borbe. U tom smislu borilačkog sporta, sazrio sam kasno. Nekoliko godina nakon mma karijere, otišao sam i na par grappling turnira. Jednog protivnika, koji je kasnije osvojio turnir, pobijedio sam na bodove, taktički i pametno. Meč me toliko iscrpio, da se više nisam mogao dalje boriti u turniru, no konačno sam borilački sazrio, i osjetio da ne moram uvijek siliti pobjedu. Znam svratiti na hrvanje u klub gdje sada trenira moj najstariji sin. Na sparinzima sa solidnim hrvačima, a ponekad i puno težim, snažnim ljudima, danas hrvam potpuno drugačije. Uglavnom, mogu reći da bih definitivno mijenjao pristup sportu. Bio bih skromniji, oprezniji, pametniji a samim time vjerujem i uspješniji. To se ne odnosi samo na borilačke sportove, nego i powerlifting, discipline snage, gdje sam nerijetko ganjao mitske težine, umjesto da se dugoročno fokusiram na pravi rezultat.

Na koju stvar u životu ne bi nikad pristao ?
Vjerojatno postoje mnoge stvari na koje ne bih pristao, ali znate kako je to. Dok se čovjek ne nađe u nekoj konkretnoj situaciji, teško može unaprijed reći kako bi postupio. No, kao otac trojice sinova, ne pristajem da mi djeca budu građani drugog reda i da se recimo Josipa, koji ima autizam, izdvaja iz društva. Na to ne pristajem i protiv toga se borim.

15220122_10209742152244984_8382864762655073772_n
Koje ljudske osobine najviše cijeniš ?
Nekada bih vam odgovorio hrabrost, odlučnost i ostale vrline koje se smatraju klasičnim muškim, nazovimo viteškim osobinama ali danas mislim da je požrtvovnost najveća vrlina koju čovjek može posjedovati. Iz dana u dan, davati sebe za druge, posvetiti život drugima, da bi njihov život bio bolji, to je cjeloživotna hrabrost kojoj treba težiti. Svatko se može boriti, ili biti hrabar jednom, no nositi se s izazovima svakoga dana, mnogo je teže.

Šta te najviše iritrira kod ljudske rase ?
Ne znam. Ne volim takve generalizacije. Ne gledam ljudsku rasu, nego pojedince, ljude, osobe. Najlakše je davati općenito prosude i opće mudrosti, univerzalne fraze. Svaki čovjek je priča za sebe, obično i vrlo kompleksna, sastavljena od više slojeva. Nije sve i nismo svi crno-bijeli. Za razliku od onih koji tvrde da su ljudi najgori, smatram da su ljudska bića vrhunac života, ne samo intelektualno i tehnološki, nego i emocionalno. Sposobni su za veliku okrutnost, ali i veliku dobrotu, nesebičnost i osjećaje. Na svakome je izbor, nitko se ne mora utapati ili skrivati u pojmu »ljudske rase«.

Imaš u planu izdavanje kakve nove knjige ?
U ovom trenutku nemam takvih planova. Supruga i ja, fokusirani smo na našu djecu i tu trošimo svo vrijeme i energiju. Nemam vremenskog prostora, niti smatram bitnim da se u ovoj fazi života bavim nekim svojim projektima, osim ako nisu dio naših zajedničkih ciljeva i planova.
Vrlo rado čitam tvoje kolumne i statuse o životu i međuljudskim odnosima da li si ikad razmišljao o tome da sve to ukomponuješ u nekakvu knjigu jer verujem da bi bila to izvrstna literatura ?
Objavio sam knjigu »Kroničar sitnog veza« u kojoj se nalaze te kratke priče, osvrti, crtice iz života. U međuvremenu se nakupilo još dosta materijala, ali nemam sada takvih ambicija i želja. Postoje neki veći prioriteti. Novinarstvo mi je postalo posao. Radim za portal dnevno hr, a pišem često i za Hrvatski tjednik. Bavim se većinom političkim temama, iako tu i tamo naletim i na kakvu zanimljivu priču, koja spada u domenu istraživačkog novinarstva. O sportu, kojim se bavim cijeli život, najmanje pišem.

12752043_819283471551817_1412520963_o
Imaš l tri sina dali češ jih kad porastu usmjerivati k sportu ?
Karlo je trenirao nogomet a sada se bavi hrvanjem. Josip ima autizam, ali posjeduje nevjerojatnu energiju i snagu. Vjerujem kako ćemo ga uskoro upisati na neki sport, samo da se još neke stvari poslože. Petar je još mali, no isto je snažan, brz, motorički odličan. Ne mislim ih nikada siliti na sport, ali sigurno ću ih usmjeravati prema vježbanju.
Imam osječaj da živiš život punim pljučima Powerlifter,kolumnist ,borac obiteljski čovjek,otac ,muž, koja od svih tvojih uloga ti je najdraža ?
To možda izgleda tako izvana. Živim dosta rutinski, a od svega što ste nabrojali, vidim se u samo dvije životne uloge. Otac i suprug. Powerliftingom se više ne bavim i sada obaram ili postavljam rekorde u disciplinama tjelesne gimnastike, tzv. calisthenics vježbama, zgibovima, držanju ljudske zastave i raznim drugim elementima. Ali ciljevi mi više nisu isti. Želim iskoristiti probijanje sportskih granica kao poruku, metaforu za teškoće s kojima se nose djeca poput Josipa. Pisanje, kao i prisutnost u javnosti, treba iskoristiti za konkretne ciljeve. Situacija, za našu djecu i roditelje poput nas, izrazito je teška i mora doći do nekih promjena u odnosu društva i države prema populaciji roditelja djece s posebnim potrebama.
Bavio si se različitim sportovima MMA,Powerlifting ,Street workout itd koji od njih ti je najdraži ?
Svaki sport ima svoje čari, nezahvalno je to uspoređivati. Tu bi se dalo skupiti nekih trenutaka iz svakog sporta, dragih uspomena. Ne bih to valorizirao ali sada mi definitivno najviše odgovara Street Workout.

12787070_819283278218503_2052864752_o

Pišeš i o aktualnim političkim zbivanjima, da li si ikad imao zbog toga kakve probleme ?
Naravno. Bilo je političkih intervencija, poziva, podmetanja, pa i pokušaja potkupljivanja. No više nitko ne zove. Misle da sam neki luđak, i da me je najbolje ignorirati, ako je to moguće.
Ako bi evo danas imao moč promijeniti sve na svijetu šta bi prvo mijenjao ?
Mnogo toga, popis je stvarno dug. Ali kao otac dječaka s poremećajem autističnog spektra, prvo što želim promijeniti je odnos prema austitima u Hrvatskoj.
Ko je Marin Vlahovič kad nije u javnom životu ?
Tata trojice sinova koji čitav dan s njima provodi u parku.

Kako bi sebe opisao u tri rečenice ?
Malo mi je blesavo samog sebe opisivati. Ne vjerujem u brze preobrazbe niti smatram da mogu tvrditi kakav sam čovjek. Sve je to proces, pun raznih zamki i svakodnevnih iskušenja. Ali važno je da čovjek neke stvari čvrsto odluči. Čovjek sam koji sve više vjeruje u dobro, i želi biti dobar. Koliko sam u tome uspješan, neka sude drugi.
Na koji uspjeh u životu si najviše ponosan ?
Ponosan sam na razne sportske uspjehe no nijedan se ne može mjeriti s nekim životnim izazovima. Recimo, kad smo imali probleme da upišemo Josipa u vrtić, pa sam se uspio za to izboriti. E to je uspjeh, nešto na što čovjek može i treba biti ponosan. Ili, da izađemo iz okvira moje obitelji, kada je konačno sagrađeno vježbalište u Velikoj Gorici. Prvi sam potaknuo tu ideju, i uz pomoć Marka Petrunića, napravljen je cijeli projekt. Danas tamo vježba stotine mladih ali i umirovljenika.
Koja je tvoja omiljena hrana ?

Morska. Crni rižoto, škampi, svježa plava riba, može i srdele.

Koji je tvoj najteži meč u karieri do sada ?

Nisam imao posebno teških mečeva. Uglavnom sam pobjeđivao ili gubio, dosta lako. Ili bih brzo završio protivnika, ili napravio barem jednu kardinalnu grešku koja bi dovela do poraza. Najteži mečevi su mi bili izvan ringa. Metaforički i doslovno.

Šta bi se moralo dogoditi, da Marin napusti sport i ovakav način života te totalno promijeni sve ?
Nikada neću prestati vježbati. Bez treninga jednostavno ne mogu funkcionirati. Moje tijelo, metabolizam i psiha, ne mogu bez vježbanja. Kada više ne bih mogao raditi gimnastičke vježbe, radi ozljeda, ili bilo kojeg drugog razloga, pronašao bih neku drugu aktivnost. Sport mogu promijeniti, ali bez bilo kakvog treninga i sporta ne mogu.

Tvoja poruka našim čitateljima ?
Pokušajte živjeti i misliti izvan nekih zadanih, uskih okvira. Težite tome da bude kompletne ličnosti i ljudi. Neka vam sportski uspjesi budu sredstvo, a ne uvijek krajnji cilj. Budite tolerantni, ne sudite druge, nemojte biti zavidni. Pronađite sebe i svoj mir.
Hvala i sve dobro naprijed

Milan Krušič

Share this post: